Daniel Novosel, Ireks Aroma d.o.o.
Daniel Novosel, Ireks Aroma d.o.o. Prvo posao, onda studij - Onaj tko uči od prvog dana, neće kasnije morati vući profesora za rukav
Koja je Vaša pozicija u IREKS AROMI?
Za one koji možda ne znaju, IREKS AROMA je tvrtka čiji su pogoni i laboratoriji raspoređeni na nekoliko lokacija u Jastrebarskom. Bavimo se proizvodnjom dodataka i mješavina za pekarsko-slastičarske proizvode, mesne prerađevine i stočnu hranu, preradom ljekovitog i aromatičnog bilja te u konačnici proizvodnjom mirisnih kompozicija i aroma. Ja se nalazim na poziciji rukovoditelja proizvodnje, dakle nadređen sam grupi od 25 ljudi koji su isključivo u proizvodnji i još 12 ljudi koji su vezani za proizvodnju kao pripremu.
Vaša studentska priča je zaista zanimljiva, naime, kada ste upisali prehrambenu tehnologiju na Veleučilištu, Vi ste već bili zaposleni u IREKS AROMI na istoj poziciji. Kako je došlo do toga da ste prvo radili u struci, a tek onda se odlučili upisati studij?
Budući da ja u IREKS AROMI radim već dugi niz godina, točnije već sedamnaest godina, moj direktor Damir Županić, koji je među ostalim i predavač na Veleučilištu, dvije godine me je nagovarao da upišem prehrambenu tehnologiju na Veleučilištu. Dugo sam se vremena izvlačio, govorio kako ja, kao obiteljski čovjek, nemam za to ni vremena ni volje, ali on je vjerovao u mene i bio zaista ustrajan oko te ideje. Na kraju me je doveo pred gotov čin, dogovorio mi je razgovor na Veleučilištu i rekao mi da moram probati, pa ako baš ne bude išlo da onda odustanem, ali da moram probati.
Naime, studenti koji su studij upisali odmah nakon srednjoškolskog obrazovanja, bez prethodnog radnog iskustva u struci, teško mogu procijeniti koliko im znanje stečeno tijekom studija zapravo znači u poslu. Pošto ste vi prvo radili u struci, a tek zatim završili studij, možete li nam pokušati dočarati koliko vam znanje stečeno na studiju zapravo pomaže u poslu?
Teško je sad to znanje razdvojiti jer ja sam ovaj studij upisao s velikim iskustvom u prehrambenoj industriji. To je struka u kojoj sam ja prije upisa na Veleučilište radio već trinaest godina i to na raznim pozicijama. U IREKS AROMU sam došao kao običan radnik, dakle krenuo sam od nule. Radio sam prvo na pripremi proizvodnje, zatim na području investicija u strojeve, ljude, programe, proizvodnju, a tek nakon toga sam došao do pozicije rukovoditelja proizvodnje na kojoj danas radim. Uz to, moje srednjoškolsko zanimanje je kemijski tehničar, što mi je uvelike pomoglo u području potrebnog predznanja na području kemije, pošto studij prehrambene tehnologije ima čak pet vrsta kemija, a i mnogi su drugi kolegiji isto usko vezani uz kemiju. U svakom slučaju, zbog mojeg bogatog iskustva u samoj struci, više toga bih mogao navesti u smislu da mi je iskustvo pomoglo pri studiju, nego što bih mogao razdvojiti prijašnje znanje od onog stečenog na studiji. Za mene je znanje jedna cjelina, rekao bih da se kroz iskustvo uči, a da je studij prehrambene tehnologije za mene definitivno bio jedno pozitivno i korisno iskustvo.
Kako su profesori na Veleučilištu prihvatili Vaše bogato iskustvo, s obzirom na to da im većinom dolaze studenti bez radnog iskustva u struci? Jesu li prema Vama imali možda drugačiji pristup?
Neki profesori i profesorice koji su mi predavali su čak i mlađi od mene, neki su nešto stariji, ali većinom su negdje moja generacija. Moj je odnos sa svima njima bio zaista korektan i s moje i s njihove strane jer ja sam njima na početku objasnio da ja radim, ali da ću se bez obzira na to zaista maksimalno truditi ispunjavati sve svoje studentske obaveze. Isto tako sam im rekao da imam namjeru u tome biti redovan, dakle da nemam namjeru razvući studij već da planiram završiti u roku. Oni su me u tome podržali, samo su mi napomenuli da ako se dogodi neki problem, ako ne nešto ne stignem, da im se odmah javim i da ćemo se onda sve uspjeti dogovoriti. To mi je na početku mnogo značilo, ali ja sam nakon dva-tri mjeseca uhodavanja bez problema počeo sve svoje studentske obaveze odrađivati na vrijeme zbog čega za tim nekim pretjeranim izlaženjem u susret, u pravilu nije bilo potrebe.
Činjenica da ste, uz stalan posao i obitelj, uspjeli sve završiti u roku je zaista hvale vrijedna, pogotovo zato što većini studenata koji se bave samo studijem to ne uspijeva. Možete li nam otkriti svoju tajnu uspjeha? Koliko je studiranje u takvim uvjetima naporno?
Većina studenata na studij dolazi nakon završene srednje škole, tek su postali punoljetni i kada dođu na fakultet osjete slobodu te pri tome nemaju kontrolu i prepušteni su sami sebi. S druge strane, ja sam ipak stariji i iskusniji, dolazim iz obiteljsko-poslovnog svijeta u kojem su moje studentske obaveze postale moje slobodno vrijeme. Drugačija je perspektiva jer je njima jedina obaveza fakultet, dok je meni fakultet nešto što odrađujem u svoje slobodno vrijeme. Na godišnji sam išao samo na par dana, čak sam s obitelji na moru bio samo na tri dana, kada sam uhvatio malo slobodnog vremena između posla i fakulteta. Cijelo sam ljeto učio, dakle došao bih s posla oko 15 sati, odmorio se malo, obavio što je trebalo oko kuće i onda je slijedila knjiga do 22 sata. Idućeg bih jutra išao na posao, čak i na poslu, kada god je bilo praznog hoda, vadio sam knjigu i ponavljao, a kod kuće opet bih radio isto kao i prethodnog dana. Jedan kolega s posla dao mi je jedan vrlo koristan savjet, a to je da svaki put kada dođem s fakulteta kratko prelistam i ponovim ono što se tog dana radilo i da će mi polovica toga ostati u glavi. Prihvatio sam taj savjet i to mi je zaista mnogo pomoglo da brže i bolje usvojim gradivo. Jedino što moram priznati da mi je početku bilo malo teško učiti jer je nakon osamnaest godina neškolovanja teško ponovno ući u taj školski ritam, ali stvarno sam se brzo prilagodio i onda je sve postalo lakše.
Pošto ste redovno pratili gradivo i dolazili na predavanja, koliko se prema Vašem mišljenju može naučiti na samim predavanjima, a koliko se tu krije samostalnog rada?
Ja sam zaista bio redovit na predavanjima i vježbama. Mislim da se samo nekoliko puta dogodilo da zbog neodgodivih obaveza na poslu nisam mogao doći na neko predavanje, ali onda bih se informirao o tome što se radilo i odmah to rješavao da ne budem u zaostatku. Ono što mogu sa sigurnošću reći je da će onaj tko redovito dolazi na predavanja i tko sluša na predavanjima, samo na temelju tog znanja, bez problema dobiti dva iz ispita.
Možete li se prisjetiti Vama najmanje i najviše dragog predmeta?
Ponovno bih spomenuo Osnove strojarstva, ne zato što to nisam položio iz prve, nego zato što taj predmet ne pripada području prehrambene industrije. Isto tako, Psihosocijalne osnove rada su predmet koji u principu obrađuje zanimljivu temu, ali je previše usmjeren na teoriju. Radnici u Hrvatskoj, nažalost, nisu zaštićeni u mjeri u kojoj se to kroz teoriju predstavlja. Isto tako, naglasak se stavlja na interakciju svih zaposlenih, a toga u principu nema, postoje radnik, šef i direktor, zna se tko je tko i tko što radi. Tu se vidi razlika između teorije koju nas uče na tom predmetu i prakse koja je mnogo drugačija. To su mi bila dva najmanje draga predmeta, a najviše dragi predmet mi je stvarno teško izdvojiti. Lakše bi mi bilo izdvojiti predmet na kojem sam najviše toga novog naučio, a to je bio predmet Senzorska procjena prehrambenih proizvoda jer je to baš specifičan predmet i znanje koje ćete teško negdje drugdje steći. Bio mi je to jako zanimljiv predmet, no tu shvatio da mi određivanje senzorskih svojstava nije baš jača strana.
Možete li navesti profesora s koji vam je ostao u sjećanju po nekoj posebnoj kvaliteti ili možda kao svojevrstan uzor?
Svi su profesori bili vrlo korektni prema meni i ja sam isto takav bio prema njima. S pročelnicom odjela Marijanom Blažić sam bio konstantno u kontaktu za vrijeme studija, čak se i sada često čujemo preko direktora te kada nam studenti dolaze ovdje na terensku nastavu. Pročelnica i profesor Bojan Matijević su mi savjetima mnogo pomogli prilikom izrade i provjere završnog rada. O profesorici Ines Cindrić također imam samo riječi hvale jer je ona prvog dana na predavanju rekla da onaj tko će raditi i truditi se s njom i njezinim predmetima neće imati problema te je upravo tako i bilo.
Možete li izdvojiti jedno posebno lijepo sjećanje vezano za studij na Veleučilištu?
Stvarno mi je bilo ugodno raditi u labosu. Čak i kada bi prvi završio s nekom vježbom, ako mi se nije jako žurio, ostao bi tamo zadnji jer mi je bilo zanimljivo razgovarati, pitati sve što me zanima i nešto novo naučiti. U posebno mi je lijepom sjećanju ostala laborantica Božica koja je uvijek spremna pomoći i s osmjehom će vam odgovoriti na svako vaše pitanje.
Jeste li upoznati s projektom obnove Veleučilišta? Smatrate li taj projekt pozitivnim pomakom u smislu kvalitete obrazovanja?
Upoznat sam, projekt obnove je započeo za vrijeme mojeg studiranja. Kada je projekt obnove započeo, nama su predavanja premještena u poslijepodnevnu smjenu što nekim kolegama nije odgovaralo, ali meni je to čak i više odgovaralo jer sam ujutro otišao na posao, nakon toga bi došao u Karlovac na predavanja, a onda bi se navečer vratio kući i riješilo ostale obaveze. Tada mi se sve nekako bolje posložilo što se tiče organizacije vremena. Kada je obnova završila, ja sam već bio gotov sa svim predavanjima i vježbama tako da u tom novouređenom prostoru nisam studirao, ali sam ga imao priliku razgledati i jako mi se sviđa. Mislim da će buduće generacije imati mnogo bolje uvjete studiranja nego što smo imali mi, naravno, to onda treba znati i iskoristiti jer nekome tko ne pokazuje interes za studiji to neće značiti ništa, dok će onome tko se radi i trudi se značiti mnogo.
Za kraj, koju bi poruku poslali našim studentima?
Počnite raditi i učiti prvog dana kada dođete na Veleučilište jer ćete na taj način studij završiti na vrijeme, nećete imati stres i nećete morati vući profesora za rukav. Isto tako, kada završite faks, čeka vas posao, a to je jedna sasvim druga priča.
Lara Jurčević
